Stari grad Križevac smješten je na uzvišenju iznad današnjeg središta Stoca i predstavlja obrambeni objekt koji po svojoj veličini spada u red najvećih bosanskohercegovačkih gradova. U XVII. stoljeću grad je imao 13 kula i bio je najbolje utvrđen grad u Hercegovini. Stari grad je smješten na kupastom krečnjačkom brdu, čija zapadna padina prema Zagradu nosi naziv Šetnica, sjeverna prema današnjem središtu grada naziva se Carinska strana, a istočna padina prema Uzinovićima nosi naziv Križevac.

Stari grad Križevac se nalazi na lijevoj obali Bregave, iznad Stoca, odakle se pruža pogled na naselje, plodno Vidovo polje, rijeku Bregavu i okolna brda: Hrgud na sjeveru, Komanje brdo na istoku, Ošaniće na zapadu i uzvišenje Bašnik na jugu, na kraju Vidovog polja. Nacionalni spomenik sastoji se od donjeg grada, gornjeg grada, središnjeg platoa sa gradnjom iz razdoblja austrougarske uprave, pristupnog puta u ukupnoj duljini od 1200 m udaljenosti od donje kapije sve do gornje kapije, kao i dijela brda ispod bedema.

Stari grad zauzima površinu od 20.503 m2. Zaštićen je lancem kamenih kula i bedema, koji su debeli oko 2 m, a izvedeni su od tesanih blokova kamena krečnjaka. Pored kula, grad ima i 10 cisterni (čatrnje) za vodu, magacin za brašno i objekte za stanovanje.
mena Stolac i Vidoški se od pojavljivanja u povijesnim izvorima stalno isprepliću. Oba su ostala u upotrebi skoro do kraja XIX. Stoljeća. Pretpostavlja se da se u prapovijesno doba život odvijao na sjeverozapadnom dijelu utvrđenja prema Podgradu, u dijelu brda koji se naziva Šetnica. Kasnoantičke supstrukcije otkrivene su na sjevernoj strani grada (kule I – IV). Na mjestu današnjeg grada Stoca bio je antički municipijum Diluntum sa nalazima od I – IV stoljeća pr. Kr. I utvrđenjem iz kasnoantičkog perioda. U srednjem vijeku područje grada Stoca pripadalo je župi Vidoši. Vidovo polje javlja se 1417. godine u latinskom prevodu “Planum Sancti Viti. Prvi siguran podatak o Stocu u srednjem vijeku je iz XV vijeka, tj. 1420. godine “Loco dicto Stolac” u vezi sa nekom pljačkom trgovaca, a ponovo se javlja par godina kasnije.
Arheološkim radovima 1976. godine nisu otkriveni jasni ostaci srednjovjekovnog grada, ali se pretpostavlja da su prekriveni gradnjom utvrđenja iz doba austrougarske uprave. Stolac je postao dio Osmanskog sultanata, nakon osvajanja 13. lipnja 1465. godine, ali ne postoje sigurni podaci da je u njemu držana posada, sve do početka XVIII. stoljeća. Poslije Karlovačkog mira 1699. godine grad je popravljen i proširen i postavljena je uprava na čelu sa dizdarom. Oko 1706. je osnovana Stolačka kapetanija. Godine 1832. vojska Husein-kapetana Gradaščevića uzaludno je opsjedala Stolac. U kolovozu 1878. uspostavljena je austrijska uprava. Vojni erar je temeljito popravio stari grad 1883. godine, a 1888. godine je izgradio modernu tvrđavu, smještenu iznad one koja je postojala u razdoblju osmanske uprave.

Povijesno područje – Stari grad Stolac proglašeno je 2003. godine nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

U istraživanjima od 1976. do 1979. došlo se do saznanja o glavnim prahistorijskim periodima na ovom nalazištu. U drugoj kampanji arheoloških istraživanja od 1986. do 1987. postavljeno je nekoliko ciljeva: analiza materijala po slojevima u cilju izrade buduće detaljne regionalne paleolitičko – mezolitičke hronologije; rekonstrukcija prirodne okoline Badnja, uključujući i paleogeografske uvjete; stvaranje slike o organizaciji djelatnosti unutar zajednice.

Prostornim planom Republike Bosne i Hercegovine do a. godine arheološko područje Badanj je evidentirano, valorizirano kao spomenik I. kategorije od nacionalnog značaja.

Badanj je vrlo bogato paleolitsko i višeslojno pećinsko nalazište. Arheološki lokalitet Badanj je potkapina ili pripećak uz pliće udubljenje u stijeni koja se strmo spušta na desnu obalu Bregave. Arheološki je relevantan prostor koji se nalazi ispod stijene na kojem se periodično odvijao život paleolitskog homo sapiensa. Ispod skinutog površinskog sloja konstatirana su dva kronološki odvojena sloja naseljavanja u paleolitu. U gornjem sloju 0,8 – 0,9 m dubokom istraženo je 20 kulturnih i geoloških slojeva iz dvije faze naseljavanja, koji pripadaju kasnom paleolitu – epigravettienu. Ispod se nalazi sterilni sloj sipara, ispod kojeg je još nedovoljno istražen vrlo oskudan materijal koji vjerovatno pripada dobu srednjeg paleolita. U industriji kremenih alatki, koja je uglavnom epigravetienska sa tipološkim kontinuitetom u svim slojevima, prisutvom brojnih promjena mogu se definirati dvije faze, koje su istovjetne sa fazama na širem području toga doba na južnojadranskoj obali i jonskoj priobalnoj zoni u Italiji.

Fauna prostora pokazuje značajne promjene tokom spomenutog perioda. Dominantno je zastupljen jelen, u ranijoj fazi su bili relativno rasprostranjeni koza i kozorog, a u kasnijoj preovladavaju divlja svinja, a nešto kasnije i srna. Ova činjenica ukazuje na različitost klime u periodu, koja je utjecala i na gore naznačene kulturne promjene. Međutim, analiza količine nađenih kosti pokazuje da su na Badnju živjele ili male grupe lovaca, ili zajednice samo u kratkim vremenskim periodima, ili i na jedno i na drugo. Prema brojnim nalazima kostiju mladunčadi jelena (do mjesec dana starosti u periodu kad nemaju rogove) i malobrojnosti artefakata od jelenjeg roga, izvjesno je da su ovdje ljudske zajednice obitavale periodično, najviše u periodu od ožujka do lipnja.

Distribucijom artefakata i životinjskih ostataka došlo se do skiciranja opće slike aktivnosti u naselju. U dnu abrija se nalazilo ognjište oko kojeg se odvijala skoro sva aktivnost stanovnika: osim pripremanja hrane, ovdje se preparirala koža, izrađivale koštane i kamene alatke i perle od jelenjeg zuba. Jelo se uz ognjište, ali i na širem prostoru abrija, gdje su se komadale životinje, i opravljale složenije alatke. Prema analizi faune i paleogeografskoj rekonstrukciji, brojnost skupine koja je ovdje mogla zadovoljiti životne potrebe bila je 10-15 osoba. Naime, godišnje se, prema procjeni ostataka na Badnju, moglo prehraniti oko 14 do 17 osoba. Kako naglašavaju istraživači “Ako su ove rekonstrukcje točne, onda ovaj lokalitet predstavlja samo mali dio sistema ljudskih naselja u ovom regionu iz perioda kasnog paleolita” (Whallon, 1989., 20), tj. u vremenskom rasponu od 14000 do 10000 godina p.n.e. U blizini Badnja nalaze se još dvije potkapine (rekognoscirane i neistražene), Crvena pećina i Drenovačka pećina.

Posebno je važno otkriće graviranog crteža u stijeni badanjskog nalazišta i on predstavlja jedan od najstarijih spomenika umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Crtež je dijelom oštećen. Urezan je u koso položenu površinu velikog uglačanog bloka kamena koji je odlomljen od masiva pećine. Površina mu je oko 30 stupnjeva nagnuta od zapada prema istoku. Crtež se nalazi u jugozapadnom uglu stijene i predstavlja, vjerovatno, figuru konja gledanog sa desnog boka napadnutog strelicama. Sačuvana je samo zadnja polovina tijela, sa bedrima tipičnim za konja i dijelom trupa, dok je ostatak crteža uništen. Dubina reza je 5 mm. Gravura konja u Badnju nije bila anatomski savršeno reproducirana figura, što i nije bilo važno za tadašnjeg čovjeka. Za njega je bilo važnije ono što je tim trebalo biti rečeno. Teme su obično bile lovačkog sadržaja. Osnova teme ove umjetnosti bilo je vizualno ovladavanje životinjama, simbolika nadmoći nad prirodom i svijet magije.
Pretpostavlja se da je do oštećenja gravure nastalo još u paleolitsko doba. Naime, kamen je otkriven tek pri izvoženju zemlje iz pećine (pri sakupljanju đubriva za okolne njive). Do tada je kamen bio prekriven intaktnim slojem zemlje u kojem su nađeni ostaci iz mlađih perioda kojima je pećina bila zatrpana tokom vremena.

Badanjska gravura sadrži prikaz životinje i znakove što je tipično za region mediteranske umjetnosti paleolitskog čovjeka. Gravure slične ovoj nalaze se u znatnom broju na Siciliji, u Kalabriji i u Apuliji. Nivo mora je u to vrijeme bio za 100 do 150 metara niži od sadašnjeg, što je omogućavalo ljudima komunikaciju kontinentalnim putem. Slična djela mogli bismo očekivati i u primorskim mjestima Crne Gore, Albanije i Grčke.